Naše pobjede, balkoni i zastave.
Naše pobjede, dresovi i lažni osmjesi.
Naše pobjede, parade ultra- nacionalizma.
Euforija, lobotomija mozga.
Naše pobjede, gajbe, našim novcem plaćene zasluge.
Naše pobjede, lobotomija mozga…
naše pobjede, mrzi drugog i drugačijeg.
Pregazili, rasturili, potopili, zgazili, uništili.
Naše pobjede, bijeg od loše stvarnosti.
Euforija, lobotomija mozga…
naše pobjede, mrzi drugog i drugačijeg.
Euforija, fasada za debile.
Naše pobjede: iz ponora u visine pa nazad.
Euforija, lobotomija mozga.
Naše pobjede, parada kiča i kockastih glava.
Naše pobjede, jeftina propaganda smrdljivih političara.
Euforija, lobotomija mozga.
Mostar, 4.7. 1998
Prije 20 godina, na dan kada je fudbalska reprezentacija Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj savladala Njemačku, i tako se plasirala u polufinale Mundijala, za vrijeme proslave i pucnjave iz zapadnog dijela grada u Mostaru je ubijena 25- godišnja Emina Ćatic, a teško ranjen 67-godišnji Husejin Đelilovic , koji je od posljedica teškog ranjavanja preminuo 22.7. 1998. godine. Tada je pretjerana i nekontrolisana proslava odnjela dva života, života koja ne može nadoknaditi nijedan sportski uspjeh ili pobjeda ma ko da ga napravi. “Naše pobjede/pobede” na Balkanu.
